Štampa

JESMO LI LOVCI ILI GERILCI

Autor Super User. Posted in vijesti

„Svjedoci smo nažalost čestih vijesti o stradanju lovaca, koja nažalost često završavaju kao smrtne posljedice. Mnogi od nasu doživjeli situacije ne kontrolisanog pucanja najčešće neukošću I neiskustvom, situaciju padova niz litice, stijene, zbog pohlepe za plijenom, čestim verbalnim I fizičkim sukobima itd. Ovakvo stanje je veoma često, ali se u dosta slučajeva završi na sreću bez posljedica. Uzrokovano je mnogim situacijama koje možemo svrstati u više grupa, a naročito kod društava koja se uslijed rata prestala djelovati, te naknadno nastavila aktivnost. Brojno članstvo

takvih društava je umanjeno, raseljavanjem I sl. U cilju nastavljanja aktivnosti lovačkih organizacija, sekcija, pa čak I grupa, koje su dugo vremena djelovale samostalno, nastojalo se organizvati I formalno pravno što je dobrim djelom I uspjelo zahvaljujući pojedincima koji zaslužuju velike pohvale. Međutim u tim počecima smo se izgubili u stvarima koje nam se danas na negativan način vraćaju. Prvo, nastojeći omasoviti društvo, radili smo na prijemu novih članova, kako bi povećali članstvo, na razne načine. Smanjivanjem lovačke članarine, upisnine, ne tražeći od tih članova I druge aktivnosti u lovištu mimo samog lova, prelazak preko samovoljnih izlazaka, ne mogućnosti sankcionisanja I td. U svemu tome se izgubio autoritet lvovovođa, grupovođa, koji postoje samo zato što moraju postojati. Primanjem članova koji u normalnim, da ih tako nazovemo uslovima ne bi mogli biti članovi lovačkog društva, kao recimo nisu mogli posjedovati vatereno oružje, po Zakonu o nabavljanju držanju I nošenju vatrenog oružja, ratne zasluge. Tu smo mogu slobodno reći pali pod uticaj mase, gdje je postojala izreka «ako je u ratu mogao nositi pušku zašto ne može sada». Prilikom sankcionisanja pojedinih članova koje je bilo, isključivanjem iz članstva, takvi članovi bi otišli u drugo udruženje I nastavili s lovom, što je imalo negativan odraz na druge članove lovačkih društava. Izlazak u pogranična lovišta dva lovačka udruženja je skoro uvjek ugrožena sigurnost. Ovakva lovišta se uglasvnom koriste za krivolov ili se izdaju nalozi za izlazak iz oba društva. Drugi razlog koji je također veoma bitan jeste izlazak u lovište s različitim naoružanjem, a koje nije u skladu s važećim normativnim aktima. Veoma često će mo sresti lovca s vojnim karabinom M-48, preuređene namjenske drvenoe obloge. Mogućnosti takvog oružja su nam veoma poznati I isti se koristio u ratnim dejstvima. Ne bi bilo kritično da takvog oružja ima manje u odnosu na ne olučene cijevi, te da se redovno kontroliše I održava, jer su takve puške stare I nesigurne u večini slučajeva I da se ne koristi u tzv. Zimskom lovu, odnosno u lovu na divlje svinje, koji je u zadnje vrijeme dosta atraktivan.. Shvatljivo je trenutno materijalno stanje, koje za razlog ima ovoliki broj nošenja pomenutog oružja. I pored ovakve puške koja nije atestovana možemo vidjeti tzv. pumparice, razne polu automatske sačmare, samostrele, te dosta lovačkih sačmarica bez porijekla. Ovdje je primjetna inertnost nadležnih institucija, nekontrolisanjem I nedonošenjem amnestije naoružanja, gdje bi se situacija u mnogome poravila. I treći razlog kako sam spomenuo, nemogućnosti lovovođe, odnosno grupovođe izvršenje planskog rasporeda, na trenu, odnosno lovištu, ne znajući međusobni raspored, pravac kretanja pogona, mjesta za čekanje, nestrpljivost ostanka duže vremena na postavljenom mjestu, nedolazak na početno zborno mjesto na vrijeme, neiskustvo itd, dobijemo situaciju koja može biti kobna. Dodajući ovome međuljudske odnose, skrivanje ulova, izbjegavanje grupnog lova, dobijamo nekontrolisanu naoružanu masu. Ako svemu tome dodamo I minska polja kojih ima u dosta velikom broju, možemo izvršiti klasičnu procjenu bezbjedonosne situacije koja na žalost nije na zavidnom nivou. Prepustiti se takvoj situaciji ili djelovati u pozitvnom pravcu na nama je samim da odlučimo I uradimo. Cjeneći stručne I poučne članke objavljene u ovom lovačkom listu mislim da se može dosta dobro uraditi I na ovom problemu. Situacija je takva da se ne ispunjavaju svi uvjeti da bi neko postao lovac. U dosta društava se recimo ne provodi pripravnički lovački staž, od dvije godine. Lovac odmah nosi naoružanje I bukvalno je odmah aktivan za ostrel, bez prethodnih priprema I uputa, o načinu upotrebe naoružanja, njegovog odlaganja u grupi, za ručkom, u transportu, kod kuće I td. Postojeći Zakon o nabavljanju držanju I nošenju vatrenog oružja su dosta šturi, ne mogućnost nabavljanja literature iz ove oblasti, nedostatak kadra u udruženjima koji bi vršili predavanja iz ove oblasti itd. Jedan dio krivice možemo prebaciti na objektivne okolnosti, gdje lovačko udruženje ne može djelovati. Postoje I subjektivni razlozi gdje se može u startu početi zrelo djelovati. Ako bi smo izmjenuli politiku primanja novih članova, uz prethodne provjere preko nadležnih institucija recimo MUP-a, te prilikom polaganja lovačkih ispita, pored standardne teorije, pojačati poznavanje I rukovanje naoružanjem u svim situacijama (transportu u lovištu, u odmoru I kod kuće), pridati I veći značaj iz oblasti prve pomoći I poznavanju topografije, mišljenja sam da bi se situacija znatno poboljšala. Ako se vratimo u predratno stanje vidjet ćemo značaj lovačkih udruženja kao organizacije I samih lovaca kao članova u segmentu društvene samozaštite. Lovačka udruženja su bila na zavidnom nivou u odnosu na druge segmente društva. Kao takvi smo imali I podršku države I društva. Takvo nešto se I dokazalo početkom agresije, gdje su lovci odigrali htjeli mi to priznati ili ne značajnu ulogu. Malo koji lovac je bio da nije imao po dvije, pa čak I tri lovačke puške, koje je dao na raspolaganje. Dosta lovaca je bilo vrsnih poznavaoca terena I pokazali se kao vrsni vodići na ratištima širom BiH. Međutim takvo stanje nije sada, iz razloga što se može reći da društvena samozaštita ne postoji, ili je ja do sada nisam zapazio. Ako do sada nismo imali vremena ili su druge aktivnosti bile prioritetne, kao recima zaštita divljači od krivolovaca, prehranjivanje divljaći, organizacija I sl. mislim da je vrijeme da svi možemo dati veliki doprinos na unapređenju bezbjednosti lovca u lovištu. Ipak smo mi samo lovci, a ne gerilci.


Autor g.din Suad Salihović

(članak objavljen u Lovačkom listu)

Marketing 1

 

Google AdSense Module

 Ads