Štampa

KO JE BIO MILAN KNEŽEVIĆ

Autor Administrator. Posted in LOVAČKE PRIČE

milan_kjŽelio bih reći par riječi o doajenu lovstva Bosne i Hercegovine - Milanu Kneževiću, koji je ostavio upečatljiv trag svojim perom, a od čije je smrti prošlo 66 godina. Mnogi će se zapitati - ko je bio Milan Knežević? Evo ukratko prikaza njegovoga životnog puta i rada.
Rođen je 1879. godine u Bihaću, a umro je 1944. Godine u Zavidovićima. Po završetku osnovne škole upisao se na šumarski odsjek Tehničke srednje škole u Sarajevu gdje je i maturirao 1898. godine. Od najranije mladosti pokazivao je velik interes za prirodu i lov, na što je imao utjecaja njegov  djed koji je bio strastveni lovac. Prvo zaposlenje dobio je u  Glamoču, da bi 1911. godine položio državni ispit kod Zemaljske vlade i stekao zvanje samostalnog voditelja šumskog gospodarstva. Na mjestu upravitelja provodi cijelo desetljeće u šumarijama Busovače, Bosanskog Petrovca, Drvara, Ključa, Pala, Tešnja, Teslića itd. Kroz terenski rad upoznao se s prilikama u šumarstvu ovoga dijela Bosne i Hercegovine. Od 1925. do 1935. godine obavljao je posao referenta lovstva i ribarstva pri Direkciji šuma Sarajevo. Godine 1935. poslije petomajskih izbora biva prijevremeno penzionisan budući je glasao za opoziciju.
U augustu iste godine, shrvan nepravdom i stalnim političkim progonom u Kraljevini Jugoslaviji, doživio je moždani udar. Mjesecima je bio nepokretan i nijem, ali zahvaljujući upornosti, volji, razumijevanju i brizi porodice, oporavio se tako da je ostao i dalje aktivan. Godine 1941. ponovo radi u državnoj službi na mjestu savjetnika Direkcije šuma u Sarajevu gdje ostaje do 1943. godine.
Na staru godinu 1944. umro je u Zavidovićima. Njegov bogati literarni rad sastojao se od stručne literature kao što su „Vuk, medvjed i divlja svinja” (Nova Gradiška 1926.), „Divokoza” (Sarajevo, 1938.), „Vuk, štetnost i tamanjenje” (Trebinje, 1956.), zatim velikog broja članaka, opisa lovova i krajolika, pripovjedaka, rasprava i kritika. Za monografiju „Divokoza”, štampanu 1938. u privatnoj štampariji M. Ramljaka u Sarajevu (nepoznat tiraž), može se slobodno reći da danas predstavlja svojevrstan raritet. Knjiga je veoma dobro opremljena iako je štampana prije
72 godine. Naslovna stranica u koloru predstavlja mladog gorštaka koji nosi na leđima divokozu, a rad je našeg akademskog slikara Petra Šaina (1885-1965).
Katastarski prikaz državnih rezerviranih lovišta iz 1934. godine u kojima su se uzgajale divokoze bilježi ukupnu lovnu površinu od 163.155 ha sa brojem od 3.650 divokoza. Ovaj podatak ukazuje na veliko bogatstvo divokozjom divljači, što nas je tada svrstavalo u sami svjetski vrh. Autor je knjigu obogatio sa 30 panoramskih fotografija lovišta te fotografijama raznih objekata i lovova. U uvodu knjige Knežević kaže: „Nadam se da će ovako ozbiljno djelo obraditi jače pero koje će stvar temeljito doraditi.“ Nažalost, ni poslije sedam decenija nije se našlo pero o kojem Knežević piše, iako smo u proteklom vremenu stekli mnogo obrazovanih ljudi s najvišim akademskim titulama, od kojih su neki bili, a i danas ih ima u vrhu našeg lovstva. O Kneževićevoj „Divokozi” zabi lježene su  veoma povoljne kritike dr. Milo vana Zoričića 1938. godine, priznatog lovnog stručnjaka van granica Kraljevine Jugoslavije, kao i Dragutina Veselog 1944. godine, lovnog poslenika koji je u superlativima pisao o Kneževićevom radu, njegovom velikom iskustvu, upor nosti te stručnosti kojom je stvoreno ovo štivo. Godine 1940. Knežević počinje pisati knjigu „Vuk, štetnost i tamanjenje”, koju nije završio jer ga je pretekla smrt. Također mu je, po kazivanju sina Ratka, bila želja napisati monografiju srne i kune zlatice. Započeto kapitalno djelo dovršio je Ratko Knežević, ing. šumarstva.
Zahvaljujući Institutu za šumarstvo i drvnu industriju Narodne republike Bosne i Hercegovine, rukopis knjige predan je u decembru 1956. godine štamparskom preduzeću „Kultura” u Trebinju uz stalni nadzor autora koji je rješavao tehnička pitanja i opremanje knjige. Nažalost, u aprilu 1957. godine Ratko Knežević iznenada umire ne dočekavši dan izlaska knjige. Uz ime Milana Kneževića vezana je organizacija Savezne lovačke izložbe u Sarajevu 1937. godine kao generalna proba pred nastup na čuvenoj Međunarodnoj izložbi lovstva i ribarstva u Berlinu iste godine. Knežević je uspio prikupiti kapitalne trofeje srndaća, divokoza, medvjeda, vukova i veprova iz Bosne i Hercegovine, a izlagao je i vlastite najkvalitetnije trofeje. Dragutin Veseli još je zabilježio 1944. godine da je Knežević u javnom životu uživao naklonost svojih saradnika i ostalih koji su ga poznavali. Možda će ovaj moj skromni  prikaz o životu i radu Milana Kneževića potaknuti ostale naše suvremenike da nešto kažu o desetinama značajnih ličnosti koje su doprinijele razvoju lovstva Bosne i Hercegovine. Antun DžajŽelio bih reći par riječi o doajenu lovstva Bosne i Hercegovine - Milanu Kneževiću, koji je ostavio upečatljiv trag svojim perom, a od čije je smrti prošlo 66 godina. Mnogi će se zapitati - ko je bio Milan Knežević? Evo ukratko prikaza njegovoga životnog puta i rada.
milan_kjŽelio bih reći par riječi o doajenu lovstva Bosne i Hercegovine - Milanu Kneževiću, koji je ostavio upečatljiv trag svojim perom, a od čije je smrti prošlo 66 godina. Mnogi će se zapitati - ko je bio Milan Knežević? Evo ukratko prikaza njegovoga životnog puta i radaRođen je 1879. godine u Bihaću, a umro je 1944. Godine u Zavidovićima. Po završetku osnovne škole upisao se na šumarski odsjek Tehničke srednje škole u Sarajevu gdje je i maturirao 1898. godine. Od najranije mladosti pokazivao je velik interes za prirodu i lov, na što je imao utjecaja njegov  djed koji je bio strastveni lovac. Prvo zaposlenje
Štampa

OD RAJA DO PAKLA I NAZAD

Autor Administrator. Posted in LOVAČKE PRIČE

izZima,21. decembar 2010  god. Vani minus 15, magla i visok vodostaj na Savi,od brijega do brijega sto bi se reklo. Divota za lov patke camcom, spustit se nizvodu veslom a u povratku pentom. Stari i brat se spremaju i odlaze u lov,a ja vodim zenu zubaru,nema druge mora se,al kontam oticu ja navecer na prelet.
I tako pozelim im dobar pogled i odose oni.Nedugo cujem pucaju reko bit ce nesto. Ponijeli su jednu pusku cisto iz bezbjednosti, jedan upravlja drugi puca pa se mijenjaju.
Štampa

Nesavjesni lovci ugrožavaju sigurnost u lovištima

Autor Administrator. Posted in LOVAČKE PRIČE

traka
Kolege sa našeg foruma Bih-lov koje su aktivne i redovno prate rad foruma već su čuli za ovaj slučaj ali nakon natpisa u Dnevnom avazu 29.11.2010. godine. Odlučio sam da sa širom javnosti podjelim pravu istinu o lovu u Jablaničkom lovištu prije dva vikenda. Da pojedini lovci neprežaju ni po cijenu ugrožavanja vlastitog života samo da bi ustrijelili divljač, uvjerio sam se pretprošle nedelje u Jablanici. Lovište “Lendava” reon Topalov greb.  Sa grupom lovaca došao sam u ovo lovište da lovimo divlje svinje.Na makadamskom putu koji razdvaja lovište “Čarsko brdo” i lovište gdje mi namjeravamo loviti,  naišli smo na  dvojicu “lovaca” koji su stajali pored automobila. Poznajemo ih ali  nismo obraćali pažnju na njih jer smo znali da su dobili odobrenje za lovište koje graniči sa našim i da će brzo otići sa tog mjesta. Samo petsto metara od njih u našem terenu jedan od kolega je našao svjež trag divljih svinja.    Četiri svinje su ušle u naše lovište i brzo smo se organzovali , stali na lovačke čeke i osluškivali lavež pasa koje smo pustili na trag. 
Nakon pet minuta psi su počeli lajati u mjestu, što je bio znak da su našli svinje koje su zanoćile u borovoj šumi  u lovištu. Kolega čiji je pas našao svinje  (po nekom nepisanom lovačkom običaju red je da on pokuša odstreliti vepra) krenuo je prikradanjem da što bliže dođe do vepra i da ga odstreli. Međutim svinje su ga osjetile I skočile su ispred njega oko 50 metara. Kolega je pucao dva puta i vepar se odvojio od krda a za njim i naši psi.  Preko radio stanice smo dobili obavjest od kolege da vepar ide u pravcu lovišta “Čarsko brdo” a naš drugi kolega je već na čeki preko koje će vepar proći. Adrenalin kod kolege počeo je da raste I samo je čekao vepra da izadje da bi izvršio odstrel. Međutim u trenutku kad je vepar bio na nekih 50 metara od kolege i kad ga je uočio na optičkom nišanu u uglu snajpera uočio je i sigurnosnu narandžastu traku na nečijem šeširu. - “Srce mi je stalo od straha, nisam znao šta da radim, u snajperu sam video i vepra i lovca” - riječi su mog kolege koji je iako je imao vepra na nišanu a zbog sigurnosti drugog lovca odlučio da nepovlači obarač na čemu smo mu svi čestitali kasnije. Vepar je došao do “lovca” na samo par metara  čuo se jedan, pa drugi metak i vepar je pao.  Sve to dešavalo se na samo 30 metara od mog kolege koji je zbunjeno gledao u “majstora” kako uživa u triumfu nerazmišljajući da je  kojim slučajem bio neko nesavjesniji i nesigurniji na mjestu od mog kolege moglo biti nesagledivih posljedica.  Na naše pitanje šta je radio na tom mjestu rekao je  da je “mislio da lutalice gone divljač pa je došao na čeku”.. Sve to i nebi bilo toliko jadno i tužno da u današnjem broju “Dnevnog avaza” nije izašao članak u kojem “lovac” opisuje događaj iz lova tog dana. Citiram “ Bilo nas je četvorica, znali smo kretanje vepra i pustili smo pse da ga najure prema nama. Imao sam sreću da ga prvi opazim i pogodio sam ga. Cilj nam je bio da uhvatimo vepra jer je sezona na vepra otvorena.”   toliko o strašnom lovcu pod inicijalima H.G koji se umjesto da se izvini nama, hvali po dnevnom avazu i što najviše  boli laže . Kolega pred kojim se desio ovaj slučaj podigao je prijavu u društvu protiv nesavjesnog lovca i u slučaju da se ništa neuradi po tom pitanju a što je poznavajući stanje u našem društvu  “Tetrjeb” vrlo moguće odlučio se žaliti na veći nivo i jednom zauvijek stati u kraj kamikazama po lovištu. Vepra kojeg je ustrelio ostavili smo njemu i njegovim kolegama i nepomišljajući da vodimo polemiku oko toga čiji je vepar jer smo svjesni činjenice da je ""lovac" sve ovo uradio baš zbog mesa. Isti dan naši psi su ponovo našli divlje svinje koje su nas ovaj put nadmudrile i prošle naše čeke. Jednu od svinja ustrelili su naši prijatelji iz Konjičkog društva u selu Radešine. Pozvali su nas da podjelimo lovinu na čemu smo im se zahvalili i rekli im da zadrže ulov za sebe a kolege su naše pse zavezali sačekali da dođemo po njih na čemu im se ovim putem javno zahvaljujemo.
Članak napisao administrator portala BiH-lov 
Dženad Dženo Džino
Štampa

ČUVAJMO TRADICIJU BOSANSKOHERCEGOVAČKOG LOVSTVA

Autor Alija Odobašić. Posted in LOVAČKE PRIČE

sokoBezbroj puta sam do sada slušao razna tumačenja šta je lov ? Definicija o lovu ima  bezbroj, ali ja imam svoju definiciju lova koju kroz višedecenijski period čuvaše moji preci a i ja jer me tako oni naučiše.S koljena na koljeno se u mojoj lovačkoj porodici zastupala teza da je to najljepša stvar na svijetu kojom su pojedinci privilegovani za razliku od drugih. Nebrojeno puta sam slušao priče od svojih starijih članova porodice i ostalih lovaca da je lov najljepša stvar na svijetu koju ljudi za ljude izmisliše u  davnoj prošlosti da bi se družili i lovom bavili.Za sve generacije koje su bile i kojih više nema i one mlade koji dolaze a žele  se baviti lovom je zajedničko, da lovci u sebi do kraja života nose  dvije stvari kojima sa ponose a to je smisao za druženjem i ljubav prema prirodi.

Marketing 1

 

Google AdSense Module

 Ads