Štampa

KO JE BIO MILAN KNEŽEVIĆ

Autor Administrator. Posted in LOVAČKE PRIČE

milan_kjŽelio bih reći par riječi o doajenu lovstva Bosne i Hercegovine - Milanu Kneževiću, koji je ostavio upečatljiv trag svojim perom, a od čije je smrti prošlo 66 godina. Mnogi će se zapitati - ko je bio Milan Knežević? Evo ukratko prikaza njegovoga životnog puta i rada.
Rođen je 1879. godine u Bihaću, a umro je 1944. Godine u Zavidovićima. Po završetku osnovne škole upisao se na šumarski odsjek Tehničke srednje škole u Sarajevu gdje je i maturirao 1898. godine. Od najranije mladosti pokazivao je velik interes za prirodu i lov, na što je imao utjecaja njegov  djed koji je bio strastveni lovac. Prvo zaposlenje dobio je u  Glamoču, da bi 1911. godine položio državni ispit kod Zemaljske vlade i stekao zvanje samostalnog voditelja šumskog gospodarstva. Na mjestu upravitelja provodi cijelo desetljeće u šumarijama Busovače, Bosanskog Petrovca, Drvara, Ključa, Pala, Tešnja, Teslića itd. Kroz terenski rad upoznao se s prilikama u šumarstvu ovoga dijela Bosne i Hercegovine. Od 1925. do 1935. godine obavljao je posao referenta lovstva i ribarstva pri Direkciji šuma Sarajevo. Godine 1935. poslije petomajskih izbora biva prijevremeno penzionisan budući je glasao za opoziciju.
U augustu iste godine, shrvan nepravdom i stalnim političkim progonom u Kraljevini Jugoslaviji, doživio je moždani udar. Mjesecima je bio nepokretan i nijem, ali zahvaljujući upornosti, volji, razumijevanju i brizi porodice, oporavio se tako da je ostao i dalje aktivan. Godine 1941. ponovo radi u državnoj službi na mjestu savjetnika Direkcije šuma u Sarajevu gdje ostaje do 1943. godine.
Na staru godinu 1944. umro je u Zavidovićima. Njegov bogati literarni rad sastojao se od stručne literature kao što su „Vuk, medvjed i divlja svinja” (Nova Gradiška 1926.), „Divokoza” (Sarajevo, 1938.), „Vuk, štetnost i tamanjenje” (Trebinje, 1956.), zatim velikog broja članaka, opisa lovova i krajolika, pripovjedaka, rasprava i kritika. Za monografiju „Divokoza”, štampanu 1938. u privatnoj štampariji M. Ramljaka u Sarajevu (nepoznat tiraž), može se slobodno reći da danas predstavlja svojevrstan raritet. Knjiga je veoma dobro opremljena iako je štampana prije
72 godine. Naslovna stranica u koloru predstavlja mladog gorštaka koji nosi na leđima divokozu, a rad je našeg akademskog slikara Petra Šaina (1885-1965).
Katastarski prikaz državnih rezerviranih lovišta iz 1934. godine u kojima su se uzgajale divokoze bilježi ukupnu lovnu površinu od 163.155 ha sa brojem od 3.650 divokoza. Ovaj podatak ukazuje na veliko bogatstvo divokozjom divljači, što nas je tada svrstavalo u sami svjetski vrh. Autor je knjigu obogatio sa 30 panoramskih fotografija lovišta te fotografijama raznih objekata i lovova. U uvodu knjige Knežević kaže: „Nadam se da će ovako ozbiljno djelo obraditi jače pero koje će stvar temeljito doraditi.“ Nažalost, ni poslije sedam decenija nije se našlo pero o kojem Knežević piše, iako smo u proteklom vremenu stekli mnogo obrazovanih ljudi s najvišim akademskim titulama, od kojih su neki bili, a i danas ih ima u vrhu našeg lovstva. O Kneževićevoj „Divokozi” zabi lježene su  veoma povoljne kritike dr. Milo vana Zoričića 1938. godine, priznatog lovnog stručnjaka van granica Kraljevine Jugoslavije, kao i Dragutina Veselog 1944. godine, lovnog poslenika koji je u superlativima pisao o Kneževićevom radu, njegovom velikom iskustvu, upor nosti te stručnosti kojom je stvoreno ovo štivo. Godine 1940. Knežević počinje pisati knjigu „Vuk, štetnost i tamanjenje”, koju nije završio jer ga je pretekla smrt. Također mu je, po kazivanju sina Ratka, bila želja napisati monografiju srne i kune zlatice. Započeto kapitalno djelo dovršio je Ratko Knežević, ing. šumarstva.
Zahvaljujući Institutu za šumarstvo i drvnu industriju Narodne republike Bosne i Hercegovine, rukopis knjige predan je u decembru 1956. godine štamparskom preduzeću „Kultura” u Trebinju uz stalni nadzor autora koji je rješavao tehnička pitanja i opremanje knjige. Nažalost, u aprilu 1957. godine Ratko Knežević iznenada umire ne dočekavši dan izlaska knjige. Uz ime Milana Kneževića vezana je organizacija Savezne lovačke izložbe u Sarajevu 1937. godine kao generalna proba pred nastup na čuvenoj Međunarodnoj izložbi lovstva i ribarstva u Berlinu iste godine. Knežević je uspio prikupiti kapitalne trofeje srndaća, divokoza, medvjeda, vukova i veprova iz Bosne i Hercegovine, a izlagao je i vlastite najkvalitetnije trofeje. Dragutin Veseli još je zabilježio 1944. godine da je Knežević u javnom životu uživao naklonost svojih saradnika i ostalih koji su ga poznavali. Možda će ovaj moj skromni  prikaz o životu i radu Milana Kneževića potaknuti ostale naše suvremenike da nešto kažu o desetinama značajnih ličnosti koje su doprinijele razvoju lovstva Bosne i Hercegovine. Antun DžajŽelio bih reći par riječi o doajenu lovstva Bosne i Hercegovine - Milanu Kneževiću, koji je ostavio upečatljiv trag svojim perom, a od čije je smrti prošlo 66 godina. Mnogi će se zapitati - ko je bio Milan Knežević? Evo ukratko prikaza njegovoga životnog puta i rada.
milan_kjŽelio bih reći par riječi o doajenu lovstva Bosne i Hercegovine - Milanu Kneževiću, koji je ostavio upečatljiv trag svojim perom, a od čije je smrti prošlo 66 godina. Mnogi će se zapitati - ko je bio Milan Knežević? Evo ukratko prikaza njegovoga životnog puta i radaRođen je 1879. godine u Bihaću, a umro je 1944. Godine u Zavidovićima. Po završetku osnovne škole upisao se na šumarski odsjek Tehničke srednje škole u Sarajevu gdje je i maturirao 1898. godine. Od najranije mladosti pokazivao je velik interes za prirodu i lov, na što je imao utjecaja njegov  djed koji je bio strastveni lovac. Prvo zaposlenje dobio je u  Glamoču, da bi 1911. godine položio državni ispit kod Zemaljske vlade i stekao zvanje samostalnog voditelja šumskog gospodarstva. Na mjestu upravitelja provodi cijelo desetljeće u šumarijama Busovače, Bosanskog Petrovca, Drvara, Ključa, Pala, Tešnja, Teslića itd. Kroz terenski rad upoznao se s prilikama u šumarstvu ovoga dijela Bosne i Hercegovine. Od 1925. do 1935. godine obavljao je posao referenta lovstva i ribarstva pri Direkciji šuma Sarajevo. Godine 1935. poslije petomajskih izbora biva prijevremeno penzionisan budući je glasao za opoziciju.
U augustu iste godine, shrvan nepravdom i stalnim političkim progonom u Kraljevini Jugoslaviji, doživio je moždani udar. Mjesecima je bio nepokretan i nijem, ali zahvaljujući upornosti, volji, razumijevanju i brizi porodice, oporavio se tako da je ostao i dalje aktivan. Godine 1941. ponovo radi u državnoj službi na mjestu savjetnika Direkcije šuma u Sarajevu gdje ostaje do 1943. godine. 
Na staru godinu 1944. umro je u Zavidovićima. Njegov bogati literarni rad sastojao se od stručne literature kao što su „Vuk, medvjed i divlja svinja” (Nova Gradiška 1926.), „Divokoza” (Sarajevo, 1938.), „Vuk, štetnost i tamanjenje” (Trebinje, 1956.), zatim velikog broja članaka, opisa lovova i krajolika, pripovjedaka, rasprava i kritika. Za monografiju „Divokoza”, štampanu 1938. u privatnojštampariji M. Ramljaka u Sarajevu (nepoznat tiraž), može se slobodno reći da danas predstavlja svojevrstan raritet. Knjiga je veoma dobro opremljena iako je štampana prije72 godine. Naslovna stranica u koloru predstavlja mladog gorštaka koji nosi na leđima divokozu, a rad je našeg akademskog slikara Petra Šaina (1885-1965). Katastarski prikaz državnih rezerviranih lovišta iz 1934. godine u kojima su se uzgajale divokoze bilježi ukupnu lovnu površinu od 163.155 ha sa brojem od 3.650 divokoza. Ovaj podatak ukazuje na veliko bogatstvo divokozjom divljači, što nas je tada svrstavalo u sami svjetski vrh. Autor je knjigu obogatio sa 30 panoramskih fotografija lovišta te fotografijama raznih objekata i lovova. U uvodu knjige Knežević kaže: „Nadam se da će ovako ozbiljno djelo obraditi jače pero koje će stvar temeljito doraditi.“ Nažalost, ni poslije sedam decenija nije se našlo pero o kojem Knežević piše, iako smo u proteklom vremenu stekli mnogo obrazovanih ljudi s najvišim akademskim titulama, od kojih su neki bili, a i danas ih ima u vrhu našeg lovstva. O Kneževićevoj „Divokozi” zabi lježene su  veoma povoljne kritike dr. Milo vana Zoričića 1938. godine, priznatog lovnog stručnjaka van granica Kraljevine Jugoslavije, kao i Dragutina Veselog 1944. godine, lovnog poslenika koji je u superlativima pisao o Kneževićevom radu, njegovom velikom iskustvu, upor nosti te stručnosti kojom je stvoreno ovo štivo. Godine 1940. Knežević počinje pisati knjigu „Vuk, štetnost i tamanjenje”, koju nije završio jer ga je pretekla smrt. Također mu je, po kazivanju sina Ratka, bila želja napisati monografiju srne i kune zlatice. Započeto kapitalno djelo dovršio je Ratko Knežević, ing. šumarstva.
Zahvaljujući Institutu za šumarstvo i drvnu industriju Narodne republike Bosne i Hercegovine, rukopis knjige predan je u decembru 1956. godine štamparskom preduzeću „Kultura” u Trebinju uz stalni nadzor autora koji je rješavao tehnička pitanja i opremanje knjige. Nažalost, u aprilu 1957. godine Ratko Knežević iznenada umire ne dočekavši dan izlaska knjige. Uz ime Milana Kneževića vezana je organizacija Savezne lovačke izložbe u Sarajevu 1937. godine kao generalna proba pred nastup na čuvenoj Međunarodnoj izložbi lovstva i ribarstva u Berlinu iste godine. Knežević je uspio prikupiti kapitalne trofeje srndaća, divokoza, medvjeda, vukova i veprova iz Bosne i Hercegovine, a izlagao je i vlastite najkvalitetnije trofeje. Dragutin Veseli još je zabilježio 1944. godine da je Knežević u javnom životu uživao naklonost svojih saradnika i ostalih koji su ga poznavali. Možda će ovaj moj skromni  prikaz o životu i radu Milana Kneževića potaknuti ostale naše suvremenike da nešto kažu o desetinama značajnih ličnosti koje su doprinijele razvoju lovstva Bosne i Hercegovine. Antun Džaja

Marketing 1

 

Google AdSense Module

 Ads